Moj Svijet od kristala, koje drže u molitvenim rukama sićušni anđeli stvorila sam sama. Počela sam vjerovati kako će im krila narasti, a sa njima i sjaj kristala koji su stvoreni od moje ljubavne energije i osjećaja, onih bolnih suza . Htjela sam siromasima reći da je ljubav blago, da nisu siromašni, da svaka njihova molitva potiče rast krila anđela i sjaj duhovnih kristala koji se presijavaju u svim duginim bojama. Vjerovatno sam i u majčinoj utrobi pravila siluete, unatoč okovima uvijek sam bila razirano dijete, bolno tijelo nije moglo spriječiti razigranu nebesku dušu da se raduje i da primjećuje samo ono što nosi u sebi, uvijek sam darivala osmjehe, te kristalne boje svima, čemu bol da isijava iz mene, kad sam ja ponajprije ona koja nosi nebesko svjetlo ljubavi i tome druge uči. Čarobno mi se duša uzdizala u spirali vremena, osjećala sam svaki dan sve veću bol, znala sam to je zemaljski život i da moram pobjediti. Nebeskoj liposti teško je preživjeti na Zemlji, ali ipak ima sveto umjeće ovaj duh koji je satkan od svetih čestica božanskih. Sve mogu misleć na Boga koji je moj mentor. Položiti ću ispit duhovnosti, sve druge sam položila, a bilo ih je jako puno... ovaj jedan je dug, traje sve do Neba, samo srce čisto, molitveno, puno ljubavi moram prinjeti Svevišnjem, titula nebeska da me vječno krasi, to je moj cilj. Ne trebam biti kraljevna zemaljska, ja se trudim biti kraljevna nebeska. Ona što pjesmom krasi dane Božje, ona što pjevati ne prestaje, ima li išta lipše od melodije ljubavi, od radosti za Boga. U bezbol svoga Duha kada me položi, sve će moje da se raznježi, teći će stihovi bezbolni, koji će Gospoda slaviti, već i sad to činim ali na pola bola, na pola ljubavi, a doći će vrijeme kada će u meni samo ljubav dane nebeske opjevavati. Lepršam na blještavoj cesti mira i ljubavi, nadam se, Bog mi je sva nada. Iz okova, iz čahure bola, leptirica će u svitanje ozdraviteljsko odletjeti.
Nema komentara:
Objavi komentar