Volila bi da nemam pojma što je ljubav, ni bol. Volila bi bome da se ne rodih ko tuga anđele moj! Što nisam svjetlo da krila ti grijem, što nisam Vila da te nasmijem!? Zašto sam tuga koja čezne za srećom. Zašto sam bolna sva, ako nisam to zaslužila!? Što je krivo novorođenče, što je krivo djetešce, curica i djevojka, što sam kriva sad kao žena što me je od prvog udaha pratila bol nijema, zar sam i kriva što sam još jednu bol oslobodila tražeći anđela u pjesmama. Da, trebala me je ta sveta ljubav smiriti, trebala sam i ja sretnica postati, utješitelja imati, vjeru oživjeti u očima tim. Sa mnom se i ljubav šali, zabada nož u već napukle mi rane, eh da bar ovo srce više stane!

ZAŽELITE ŽELJU UMJESTO MENE

Znam, ne ostvaruju se snovi preko noći, ali ja još uvijek mislim da će odgovor doći. I svake noći sklopim oči, želeć istu želju. Onda shvatim da je prošlo mnogo godina, otkad znam za sebe ista je molitva. Rasplače me bolna sudbina, želju svoju noćas darujem, čak i one sitne, najmanje nisu bile mome bolu suđene. Evo ti Svijete ŽELJU ZAŽELI, ja svoje snove sa tobom dijelim. Meni nek ostane ono što od Boga suđeno mi je, neka mi ostane tišina i ruke sklopljene. Neka mi ostane duša začarana Nebom, dok bol mi tijelom kola. Neka Gospodin spusti suzu nebeskog blagoslova, bez da od tuge zaplače, neka se smije kroz lice moje kad mi se tuguje.

LEPTIRICA ČEKA DAN OSLOBOĐENJA IZ ČAHURE BOLA

Zemlja me u čahuri zarobila, ah ne znaju stražari vremena, da sam ja nebeska. I da će se leptirica kad tad kradom osloboditi, od bola uteći u čistu ljubav. Treba mi još samo malo snage Svijete mili, da u ovom bolu prestanem da živim. Krila mi čarobna pucketaju, u dugine boje se vraćaju. Anđeli noću dušom mojom putuju, ohrabrujuće govore; "Šaptačice trgni se, nije gotovo sve, ovo je samo zemaljsko, tebe čeka rajsko! I rasplaču me, često me raspalču suze molitvene i sjenke te željene. U kriku sam ranjene žene, koja maštama smišlja bijeg iz ropstva, bijeg iz tijela u koje duša mi zalutah i pokoru tuđu snosi. O Gospode moj imaj milosti, reci da blizu je dan moga leta, tuga mi ovom srcu smeta!

GROBLJE NEBESKIH USPOMENA

Držeć se za željeznu ogradu, čuh vila zvona Raja! Obradovah se sutonu tome i pomislih da nije sama. U samoutjehi prozbori; „Oživjela sam te ljubavi, ti si oružje protiv mog bola. Nadživi moje bitke, pij vode pitke, ne ove ostajale na umornim mi rosnim usnama.“ Jer; Hodam ko pustinjak, mračno je u domu mom ko u tunelu, Nemam niti jednu bezbolnu uspomenu. Plaše me se čak i crne ptice, Nema anđele one moje rajske golubice. Kraj groblja hodim, na spomenicima tražim ime svoje. Misleć da sve ovo sanjam dok na Nebu spavam. I onda vidim tvoje, Shvatim da si ustvario umro ti, i da imam samo ljubav tajnu. Neispisane godine rođenja i smrti stoje, ali duša zna da na Nebu je sve moje. I da te samo maštom krojim. nestvarnog te volim. Na mramoru sam dušu polegla, Nebi li ka tebi pobjegla, Ali ti me ne čuješ uspavan si i prije mog rođenja. Dobri anđele, Uspavan da sa Neba paziš stalno na mene. Ružu bijelu mirišem i jedva dišem, Jedina zemaljska svjetlosti u ljupkosti tvojoj duša će mi ostati. Bogu našemu duga ću pisma pisati, da mi te čuva i jednog dana u zagrljaj beskrajni vrati.

RUŽO MOJA

Ružo moja, i ti se rađaš iz zemlje i traješ. Usrećivaš svojom ljepotom zaljubljene, voljene. Čak i onima tužnim nadu ti daješ, mirisom nježnim u duši traješ. Čini mi se ružo moja, uvijek su mi od tebe poklanjali trnje, jer zakrčeno je srce moje, tuga me pregorka bode. Trebala si mi doći tog dana, kada sam bila nasmijana. Zaboravilo je obećane moje davno lane. Nestalo je u noći, u jezeru hladnom zaplakalo u samoći. Izdalo me, izgubilo me. Ne praštam izgubljenu bajku, ne praštam nevjerni čin. Oh, činilo se ružo moja da je tako plemenit i fin! Rekao je da te voli, da nema cvijeta do tebe i mene, nježne smo najdraže žene. Opet te neshvatljive uspomene! Ružo moja najdraži cvijete, našla sam te u grudima da cvateš i sjajem kažeš da se na put spremaš. Ja bi za tvojim uvenućem, Ja bi za nebeskim svanućem. Ružo moja, rose mirisne nema, ne pada kiša sa Neba, Samo ove noćne suze, što mi moče svilene bluze. Pila bi vino, ali nisam pijanica. Škodi mi i po koja kapljica. Nazdravila bi životu, ali ja života nemam! I struke najljepše ja bi oko vrata stavila, O darovima ljubavi se hvalila, Ali ja ti ružo moja ljubavi nemam, Samo suze u bisere nižem. Procvjetaj noćas na mjesečini uz mene, Reci Bogu, evo ti neutješene žene! Neka se Svevišnji brine za mene i tebe, u Rajskom vrtu, gdje ljubav ne vene!

Na Tren Sam Zatvorila Oči, Mislila Suza Će Mi Poći! Ali Tvoj Se Lik Stvorio, Na Ramenu Tvome Dušu Sam Odmorila; Glavu Sam Ti Na Toplo Rame Spustila I Tiho Ti Ime Izustila. Crno-bijela Krila Postala Su Mi Sniježno Bijela. Crno Pero U Bijelo Je Pretvorila Svaka Suza Koja Se Je Za Tebe Molila. Anđele Zacijelio Si Mi Rane, Toplinom Duše Svoje, Hvala Ti Što Si Moj Junak Koji Mi Dolazi U Snove! Sada Ću Snažnim Krilima Ljubavi Moći Letjeti U Ovoj Borbenoj Stvarnosti. Biti Ćeš U Svakom Mom Zamahu Krila, U Njima Sam Te Od Boli Skrila! Neonska Krila Sjaje Na Meni, Pratitelja Imam Za Život Cijeli! Anđeosko Srdašce Tuci Snažno Kada Se Moje Umori, Ne Daj Me Tuzi, Ne Daj Me Ovim Danima Sivim; Bez Tvojih Krila Ne Bih Mogla Da Živim!