Sve će svjetovno za nas jednom
prestati... nestati... uminuti...
iz materije ćemo se vinuti u
blistavi sjaj vjere!
Ali mi nećemo prestati postojati...
Znaš mili mi smo ti u
Gospodinu postojani.
I nemam sliku s tobom,
da se dičim našom ljubavlju.
Nemam ni ruke tvoje u svojim rukama,
nemam ni oči tvoje zagledane u moje,
nemam, ali sam sigurna da me
voliš na duhovan način,
kao što tebe volim ja.
Imam vjeru u nas.
Razumim čak zašto te čekam...
razumim čak zašto sam dugo bolesna,
razumim čak i one koji me odbace,
nisu ti ni bili dio duše moje.
Tebe sam samo u njima tražila,
pod križem se voljeti odvažila.
Plakala bi, al bi se i snažila.
Nikada nisam posumljala da te nema,
jer ti si duša duše moje.
Moja misao, moje disanje nade.
Mili tko bi tebi pjevao da mene nema,
tko bi te nevidjivog volio,
za tebe se molio.
Da nisam u bolu shvatila,
da je ova ljubav toliko posebna,
da se moram mukom pročistiti
za svog anđela.
Na srce mi srce stavljaš,
ljubavi sveta nikada me ne zaboravljaš.
Moj si u meni,
tko to da izmjeni.
Kada si vjera puna svete ljubavi.
Dokaz da anđeo križnog putovanja postoji.
Nije me lako ranjenu, napaćenu voljeti...
nije lako smiriti nemir u meni...
Bol ukrotiti, a tebi uspije to u mojoj duši.
Tako mi tijelo manje krvari,
sa osmijehom neizustivu bol podnosi.
Skriješ se u meni, darujući mi svoga života.
Jer osta mi evo da umrem,
da izdahnem od bola.
Radost si smjestio u osrčje moje muke.
Ne znam kako ali uspjeva ti
nadjačati moj kukavičluk.
Reći budi se, spavalice.
Smij se, zaceni u Duhu Svetome.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 8.04.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar