Klekni u zamišljenoj pustinji...
Klekni u sred napasti i kušnji...
Klekni i oslušuj tko si ti, čiji si.
Klekni i ne slušaj ništa osim svoga srca,
iz njega ti svi šapati dolaze.
Ostani u toj tišini i napuštenosti,
ostani sam samcat.
Bez gradova, bez sela,
bez rijeka, bez mora...
bez poljana i voćnjaka...
Bez prometa i buke.
Bez bogatstva, čisto osiromašen.
Zadrži se koliko god treba,
sve dok ti ne dođu slike
tko si ti i što je uistinu vrijedno života.
Razmisli što postaješ svojim
sadašnjim postupcima...
osvijesti se da si tek prah,
da darovan ti je dah života,
koji ide prema gore ili dole,
ovisi što je tvoja slobodna volja.
Tad raširi ruke, zamisli da sad nestaješ,
što bi u tebi uskrsnulo?
Što toliko voliš i ljubiš
da te spašava beznađa...
To zasigurno nije nešto materijalno,
to je zasigurno netko do koga ti je
kao duše stalo.
Vidjeti ćeš voljeno biće,
vidjeti ćeš da si ljubav i da se
moraš vratiti u ljubav,
da ti je to jedini smisao
zemaljskog putovanja.
Voljeti i biti voljen.
Vidjet ćeš u tom beznađu nadu
u zagrljaju onih koji su ti u srcu
mama, tata, djetešce,
brat, sestra, teta, ujo, stric,
drag prijatelj...muž/žena, cura/dečko,
bližnji su tvoja potreba.
Sve brzo nestaje osim lipi osjećaja,
koje smo ostvarili na Zemlji.
Oni su od vječnosti, na ljubav.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 4.04.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar