Da sam ja zaledila osjećanja, kuda bi ljubav moja krilata!? Gdje bi se nastanio blagoslov njen kada bi zanijemila od stvarnog bola!? Ooooo nadživjeh kukavičluk, nadživjeh upalu od tuge, misli beznađa smjesti u led, nada se duše oslobodi u okrutnoj boli. Po nekad osjetim vrućinu od ozeblina, krik zašto Bože moj... Kao djevojčica sa šibicama palim posljednje šibice čije mi svjetlo daruje posebne vizije vjere.... Toliko trpljenja u sred najdivnijih osjećaja ljubavi u srcu, znak pitanja zašto ropstvo...kada bi zdrava mogla još više činiti. Ne da mi bol pomicati se daleko, a tako bi željela krilima ljubavi neutješene dotaći, biti u ulogi humanosti tjelesne i duhovne. Osta mi duhovno, dok tijelo prozeblo bdije... I nada se da se neću smrznuti jer mi je toplina duše Duh Sveti. Samo bol i patnja neka odu u vječne ledenjake, neka se zamrzne muka, a oslobodi ljubav u pjesmama hvalospjevnim. Nemam druge lipote, osim što iskreno volim i kroz stihove vapajne Bogu se molim. Nisam sretnica u tijelu, ali sam sretnica u duši, osjećam ljubav i bivam u muci ljubav pobjedonosna! I ako me sretneš vidjet ćeš sve sam ja loše misli zaledila, da bi se otopila krv suosjećanja. Teče mi venama krv ufanja da ostaje od vječnosti samo ono što smo za života u duši i srcu bili. 🙏🕊️
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 8.01.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar