Oprosti, boljelo je...
Oprosti srce voljelo je previše.
Ovako kao ja na Zemlji ne vole, ne ume.
Nebeske su moje emocije, previše sebe dajem.
Ni kap te ljubavi molitvene ne dobijem,
smjestim se u grudi nesuđene,
koje ne shvaćaju što ljubav uistinu je!
Riječi moje ne pamti više,
neka se moja bol sa tišinom izbriše.
Oprosti, plakala sam...
Oprosti neću plakati više!
Vrijeme je umirilo jezera duše,
u njima sada samo ljubav sveta diše.
Bog me čuva za nekog svog,
odlazi, odlazi ne okreći se!
Da nebi oko ipak zasuzilo, mene bolnu žalilo.
Nisam ti ja baš za to,
meni je srce u Gospodu nasmijano,
preživjeti ću sve ranjeno!
Netko će me voljeti baš ovaku,
netko će me voljeti kao dušu brižnu slatku.
Nemam nikog svog tako jako prisnog,
nemam da se smirim u krilima živim.
Satkala sam sanjiva i ranjiva,
krila bijelog anđela.
Svaka je suza perce postala,
ne žali me, ne gubim ja ljubav niti ludim u bolu svom.
Ja istinski osjećam onog koji me u Nebu voli,
brižno čeka, a možda postoji mogućnost
da molitvom do moje duše hodi,
da me nasmijava i sveto voli.
Možda je negdje i na zemlji položen,
Od Boga isprošen,
princ ratnik, krašen ljubavlju i razumjevanjem
za moje okove.
Možda će doći vječno grliti me.
Nemoj mi sudit, voljena sam drugačije.
Možda su ovo suze moje,
a možda je poneka njegova
kroz moje oči pala, suosjećajno
nade obasjala!
Ovakvi kao ja ne odustaju od ljubavi,
jer je ljubav u nama položena,
kao najlipši blagoslov od Boga.
Idi, samo idi, imam i ja gdje.
Nisam sama,
suzama sam anđela vječne ljubavi isprosila.
Od Boga utjehu suosjećajnosti svete dobila.
Nema komentara:
Objavi komentar