Peču me kosti satrte,
kao da kroz pustinjski pijesak hodim.
Naiđe vjetar milosti, rashladi moje rane.
Šumama tada hodim,
ruka moja biva čuvana u tvojoj ruci.
Fatamorgana u bolu postajemo.
A kada me probudi mjesečina,
ja shvatim da sam nas sanjala.
Gdje to ima umjesto da me uspava noć me budi?
Učini mi se od molitvenih usana polumjesec kako krvari,
učini se da sam jezero u koje je Mjesec pao srce obasjao.
Vapaj uplakanog glasa kome se toliko sviđa,
Tko ga zadržava…
Zar su te suze oblacima suđene,
da ispuste kišu blagoslova na ožednjele?
Ili su one svjetlo koje obasjava tvoj put do mene?
Otkrij mi anđele…
samo mi nemoj više to raditi šutnjom,
reci što god, reci da ne sanjam i neću sanjati.
Reci i najbolnije nešto, ali razbudi me.
Ne nadam se onom što imam u sebi,
to je na Nebu, ali se nadam odgovoru,
tvojoj postojanosti.
Reci biti će teško, ali reci i to da ćeš biti tu zauvijek.
Govoriš mi, šutnjom, mojim pogledom,
mojim mislima, mojim pjesmama,
mojim ispisanim emotivnostima srca, jer tvojih nema.
Ne dolaze i doći neće.
Ispričana si pjesma.
Nema komentara:
Objavi komentar