OSJEĆAJNOSTI, ANĐELE

Pod suncem zlatnim sve mi je osjećajnost, anđeoska prisutnost hladi me umornu kišom milosti, rosom koja je milovala miomirisne latice izrasle u vrtu rajskome. Ljubav si hladu moj, koju mi kao tajnu radost u tugi šalje Bog. Sve na nas mi miriše, pa što bi sad ako ne vidim te, osjećam te, neću u plakanje kad si moje radovanje! Zaškakljaš mi boli, anđele moj eto mogu ranjena da se smijem, da vjerujem u krila tvoja, u poljupce svjetlosne, razigrane. Dušu prijateljsku, zaštitničku, voljenu imam dugo u sebi, neću bolu da me slomi, da okove samo gledam, kad te sveto volim, kada te za snažan otkucaj srca trebam.

OPROSTI ZA LJUBAV I PLAKANJE, JA ĆU ONOM KOJI VOLJETI ME NE PRESTAJE

 Oprosti, boljelo je...

Oprosti srce voljelo je previše.
Ovako kao ja na Zemlji ne vole, ne ume.
Nebeske su moje emocije, previše sebe dajem.
Ni kap te ljubavi molitvene ne dobijem,
smjestim se u grudi nesuđene,
koje ne shvaćaju što ljubav uistinu je!
Riječi moje ne pamti više,
neka se moja bol sa tišinom izbriše.

Oprosti, plakala sam...
Oprosti neću plakati više!
Vrijeme je umirilo jezera duše,
u njima sada samo ljubav sveta diše.

Bog me čuva za nekog svog,
odlazi, odlazi ne okreći se!
Da nebi oko ipak zasuzilo, mene bolnu žalilo.
Nisam ti ja baš za to,
meni je srce u Gospodu nasmijano,
preživjeti ću sve ranjeno!
Netko će me voljeti baš ovaku,
netko će me voljeti kao dušu brižnu slatku.

Nemam nikog svog tako jako prisnog,
nemam da se smirim u krilima živim.
Satkala sam sanjiva i ranjiva,
krila bijelog anđela.
Svaka je suza perce postala,
ne žali me, ne gubim ja ljubav niti ludim u bolu svom.

Ja istinski osjećam onog koji me u Nebu voli,
brižno čeka, a možda postoji mogućnost
da molitvom do moje duše hodi,
da me nasmijava i sveto voli.
Možda je negdje i na zemlji položen,
Od Boga isprošen,
princ ratnik, krašen ljubavlju i razumjevanjem
za moje okove.
Možda će doći vječno grliti me.
Nemoj mi sudit, voljena sam drugačije.
Možda su ovo suze moje,
 a možda je poneka njegova
kroz moje oči pala, suosjećajno
nade obasjala!

Ovakvi kao ja ne odustaju od ljubavi,
jer je ljubav u nama položena,
kao najlipši blagoslov od Boga.

Idi, samo idi, imam i ja gdje.
Nisam sama,
suzama sam anđela vječne ljubavi isprosila.
Od Boga utjehu suosjećajnosti svete dobila.

ISPRIČANA PJESMA

  

Peču me kosti satrte,
kao da kroz pustinjski pijesak hodim.
Naiđe vjetar milosti, rashladi moje rane.
Šumama tada hodim,
ruka moja biva čuvana u tvojoj ruci.
Fatamorgana u bolu postajemo.

A kada me probudi mjesečina,
ja shvatim da sam nas sanjala.
Gdje to ima umjesto da me uspava noć me budi?
Učini mi se od molitvenih usana polumjesec kako krvari,
učini se da sam jezero u koje je Mjesec pao srce obasjao.

Vapaj uplakanog glasa kome se toliko sviđa,
Tko ga zadržava…
Zar su te suze oblacima suđene,
da ispuste kišu blagoslova na ožednjele?
Ili su one svjetlo koje obasjava tvoj put do mene?
Otkrij mi anđele…
samo mi nemoj više to raditi šutnjom,
reci što god, reci da ne sanjam i neću sanjati.
Reci i najbolnije nešto, ali razbudi me.
Ne nadam se onom što imam u sebi,
to je na Nebu, ali se nadam odgovoru,
tvojoj postojanosti.
Reci biti će teško, ali reci i to da ćeš biti tu zauvijek.

Govoriš mi, šutnjom, mojim pogledom,
mojim mislima, mojim pjesmama,
mojim ispisanim emotivnostima srca, jer tvojih nema.
Ne dolaze i doći neće.
Ispričana si pjesma.