,,Leptiri moji postali su tugujući za tobom...uspavani bolom...i utjehom da će proći, da će vječno proljeće doći, a jesen se primiče, šušte im ko lišće otpalo krila ranjiva Anđele, koji će uspjeti zimu da dočeka i on zna da studen mu se sprema, započima umiruće milih obojanih krila mojom ljubavlju i nadama... Ništa ne prolazi, bivaju mi POVREĐENA OBEĆANJA, a meni su obećanja svetinja...Nekako je predugo kada ne zadobivaš u javi ni kap one sanjivosti, a duge su moje molitvene ...godine, to znaju ove suze što su ljubavlju dušu tješile...pa se smješile da nitko ne sazna koliko boli osmijeh koji tješi zalud. Što da i govorim o leptirima, kad sam i ja zarobljenica bola, učahurena...kriva što ne mogu u let, u neki radosni Svijet...kriva sam anđele valjda što me tuga nije usmrtila...kriva sam valjda za ljubav ovu...za sanjivost i ranjivost, istina je jedina da ne pripadam Svijetu ovome, zašto se ne prepustim sestrici smrti, pa da me blagoslov Božji u krug vrti, Nebu da se vratim, da odmorim i od bitke i od suda, da neko bar kaže da nisam kriva i luda. Al me neide nigdi Anđele, pa briga za mene i za moju bol i za moju ljubav, u prah da mi je, valjda imam pravo postati sjeme nebesko, osjećaj da ne boli. Ne mogu ja nikom ništa dokazati, jer neopisiva je bol i ljubav koja mi venama kola, nju samo osjeća Bog. On će jednom da me u potkrovlju smiri, duh obnovi. U Onom Svijetu sve su moje nade, moji vapaji...pa što mi bude, samo sam smrtnica, obična uplakanooka i još više u bolu nasmješena žena, koja ima pravo i na jadanje i na misli svoje. Sudit će mi Bog virujem po ljubavi. Jer tješila sam u vlastitoj neutješenosti, ali i meni dođe bol, smrtna bol neizdržljiva, nitko da primjeti...jer sam u stalnoj trpljivosti, a onda tu prijeti mi slom i utjeha u melodiji Raja, prostranstvu koji mi obasjava nutrinu, da imam pravo razočarati se, da imam pravo kukati dok života je, kao uvijek ustat ću neću odustati bar od Neba nikada. Od života iste bi sekunde, ali moja ljubav mora Svijetom da putuje, drugi da budu sretni kad već utješiteljica ne smi bit. I to ne umi razumit, to ko joj je od prvog udaha života naudio u kavez dušu stavio. Iza rešetaka o izlasku iz ropstva pjeva, Duha Svetog očima duše gleda, Boga milost prosi za spas krila, hoće postati dobra vila, Svijetu da daruje mir, blagoslov nebeski, bar to uspjeva duša moja, anđele to zato jer si moj čuvar tajni jer si i sad kraj mene, teče mi tvoja zaštita kroz vene, od Boga si ti razumio si, sa mnom letio si kad sam bila ostavljena i sama, kad je krik bolni mojim patnjama tijela vlada, dušu si položio u svoja krila Raja.,,
