Zavoljeh ljubav, 💗
i iz ljubavi izgradih kućicu od drveta,
čavli mi bijahu ova bol trpeća.
Patnja me vječnoj radosti bližila.
I kupila sam igračke, robicu,
ukrasila sam krevetiće za našu dječicu...
Dala zvuk nade našoj vječnosti.
Trebao mi je još tvoj sluh da me nađeš...
Tu pored izgubljenih slapova...
tu pored rijeke mojih
molitvenih suza.
Zlodusi bi se rugali tko će te takvu
napaćenog tijela poželjeti,
ti uvijek otjeraš sve od sebe.
A dobri Duh Sveti govori voljena si dušom
i tvoje tijelo je divan hram pokorni,
njega autentična duša može ljubiti.
Njega sam slušala.
I vjeri sve dopuštala.
Tko je moj prepustit će se križu mom.
Bez straha, jer u ljubavi strah ne postoji
ni od mučeništva ni od bilo čega.
Opjevavam još uvijek tvoje oči,
tvoje ruke, tvoje noge, tvoju dušu i
srce tvoje.
Hodam mojim svetim šumama...
a ustvari sam zatočena u pećini kamenoj,
kroz reštke moraš zaviriti i
pustiti me van iz sna u javu voljeno moje.
Ti si mi darovao život u nadi i
kad te tijelom nemam.
Znaš zašto,
zato jer si mi vjera da postojiš.
Da si molitvama svojim
vezan uz molitve moje.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 9.07.2023.
Nema komentara:
Objavi komentar