Lutajuć za sobom,
nađeš mene,
mene pjesmoliku!
Mene koja ne glumi sreću,
već je doziva i
plače kada je tužna,
ali se onda i smije ko ludica.
Bubnem što mi je na srcu,
jer srce ne laže nikada.
Mozak katkad nešto komplicira!
Bivam svoja,
i tu i tamo tvoja,
kada ti zatrebam.
Od sitnica činim one bitne stvari,
volim do boli,
kada se osjetim voljenom.
U duši ti se odjek pravi,
to je jeka moga glasa,
melodika notnih zapisa.
U jastuke od anđeoskog perja
skrivam suze.
Jutrom postaju note biserne.
Košuljice mi mirišu na
ljekovite biljčice,
iako sam okovana trnjem bolnim.
Pamtim drage datume
čuvam uspomene,
posebno u ramu srca,
nad kojim bdiju anđeli.
Šteta što nisam samo nečija,
ali dobro je, milost to je
mnogima sam tajna utjehe.
Čak neki i više svijet zavole,
zbog istine pjesama mojih.
Možda jednom Bog zna gdje,
nađe me netko samo moj,
sjaj zjenica mojih,
otkucaj srca moga,
dah moga života,
stih ljubavni!
Ma ne možda,
naći će me,
u bojama vječnog života,
onaj koji mi ljubav šalje!
Susretne se duša sa dušom,
uvijek! To nam je cilj putovanja!
Zbog nečijeg trpljenja,
iz ljubavi
moje će trnje procvjetati!
A ljubav moja,
dobiti će posebnu
milost od Boga!
Nije lako za moj se križ vezati,
izljubiti mu rane, mane i
sačuvati krv, to može samo anđelak
koji je vjeran
Presvetom srcu Isusovu.
I ja vjerujem u njegov ljupki
let, u melem krila.
Jer on je prisutan u mojoj vjeri.
I zato postoji!
Uz Boga sja, ljubav obećava!
Nije slađano moje kukavica!
On je sav od požrtvovne ljubavi,
sav od radosti!
Od 💜 Ana Emanuela, Bilaj 31.03.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar