Možda sam u ovoj zemaljskoj postojanosti samo čahura, koja u molitvi za čitav svijet bdije, unatoč boli uspjeva duša da se nasmije! Možda tu čaruhu nitko neće zavoljeti, nitko brižno kao ljubav trajnu zagrliti, nitko se o onom milosnom u njoj neće brinuti, jer neće duša autentična dušu vidjeti, druge će im se leptirice svidjeti... krilima njihovim šarenim se diviti, cvijet im radosti postati. Možda molitvena ljubav na ovom svijetu mora ostati izrugana, odačena, rasplakana. Bog ljubav iskrenu skriva za vjernog Jeruzalemskog Princa, pa neka sam ja skrivena Princezica, neka sam optužena za križno putovanje, kada mi srce stane, neće stati život, uskrsnuti će vapajna krila u novoj Kristovoj postojanosti i ja ću imati probražena milosna krila. Poletjeti ću iz tame u svjetlo spasonosno. Tek tada će svi koji me ostaviše i nad mojim se tijelom zgroziše moju lipost vidjeti! Božji su lipi u duši, ta lipost nikada ne prolazi. Samo nebeska lipota duše može razapetu zavoljeti, Kristu služiti ljubeći nesavršenu savršeno.
Krist priređuje stanove... sve ukradeno vraća. Anđele moj mene Bog shvaća. U osjećaju srdašca molitvenog mi se obraća. Pričamo srcem i tišinom. Mir me Njegovog Presvetog srdašca raduje Riječima nebeske istine. Vjerujem svetoj ljubavi, vjerujem da bolne ozdravi. Sad mi nebi bilo žao umrijeti... prestali bi meni suditi, uskrslo bi iz mene ono rajsko što je palo u zemaljsko i pokorom ostalo vjerno Raju. Treba mi odmorište čuvaru moj, preduga je ova bol, na rane mi pada gorka sol. Ponesi me na bijelim krilima, da duša ostane među živima. Probudi me kraj kamina, gdje arhanđeo Rafael pjesmu uslišanja na harfi svira i anđeoski zbor opjevava pjesme moga vjerovanja u milosrđe Krista kralja. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar