Kriste, Vjenčiću radosti

Kriste, Vjenčiću radosti, kruno spasenja moga prekrivaš sve moje žalosti trnja zemaljskog! Djetinjom dušom me činiš, ptičicom raspjevanom koja se u letu na zemlju zaplela u grane bodljikave, krila mi ostala osakaćena, krv po zemlji prolita, izdeformiralo me zemaljsko u vanjštini, ali duh moj je ostao isti kao onog dana kada si me poželio oživjeti i spustiti mi dušu u život zemaljski. Prihvatila sam križ voljeno moje, jesam jer tebe iznad svega ljubim i nije bitno što ja u zemaljskom prolaznom gubim. Ti si moja vječna dobit, bogatstvo nad bogatstvima! Bol me uz tebe sljubila, u tvojim presvetim ranama spas sam vidjela, tvoj me je križ spasio od vječnog ognja i muka neizustivih. Tvoja predragocijena krv najdivnija je odorica moja, jer me čistiš ljubavlju vječnom, u novu postojanost stavljaš. U tebi se sve moje odmara i ozdraviti će u dan volje Očeve. Ustrajnom me činiš milosti, jer u meni Duh tvoj Sveti živi. Oživljava bolnu sa radošću svetog vjerovanja.