drhtavih krila prilazim
svemu onome što
disanje od mene zahtjeva.
Donosim mogima osmijeh Neba,
ja sva od bola satkana.
Prah me zemaljski zaista guši,
piljak do piljka u kostima,
žari me nelagoda vječita.
Da se sasujem u hrpicu htjele bi te boli.
Da postanem ništa...
ali ne zna zlo tajnu ljubavi;
Da se sa mnom nahrane jadni crvi,
mislim da bi se u tom činu
pretvorili u leptire.
Sve se preporodi što iskrena duša
dodirne.
Tako da ja ne mogu nestati...
letjela bi i mrtva...
Pretvarala bi snagom vjere u Krista
sve ružno u lipo...
Iz ovih užeglih kostiju napaćenih...
ne bi izvirala vatra i trnje...
već voda Jeruzalemska i ruže anđeoske.
Takva su moja vjerovanja...
vjerovanja one moje istinske postojanosti
u kakvu me je Krist položio.
Nema komentara:
Objavi komentar