Zamiriše u sred zime cvijeće koje nikad nisam dobila, postane mi duša zagrljena, tako je to kada duša sanja čovjeka sa vrlinama anđela! Korijen mu je srce, voda suze. OSMIJESI SU MOGA BOLA VALJDA TU KAO VIZIJA U SVETA NADANJA I UTJEHA KRILA DUHA SVETOGA MOME VJEČNOM BOLU... Istina je da se tužni smiju najsrdačnije, jer skupe svu sanjivu ljubav u radost , tako da bi željena ljubav oživjela bar u duši, križni put tijela olakšala tajanstvenim krilima! Neka te imam u duši, kada svi kažu da te nemam u tijelu. Ako i umrem, umrijet ću u ljubavi, sa osmijehom na usnama, i po kojim kapljicama osjećaja u očima.
Nema komentara:
Objavi komentar