ISUSE, MOJ SVEĆENIČE

Svećeniče nebeski, oči su mi svijeće koje za tebe gore, sve tužno što vidim ja u smisao pretvorim, ja trnje svijeta blagoslovim i u tom činu izraste cvijeće u mrežnicama mojim, plamen tih latica mirisnih svima poklanjam... da ih grije ono što nedostaje, a snagom vjere u grudima vječno ostaje. Klanjaju ti se latice duše moje, cvjetaju zbog tebe Kriste moj. Ti ih rosom nebeskom blagoslivljaš u sred ispijanja gorkog kaleža. Slatkoću mi točiš iz Hostije svete, krvlju svojom moju dušu ozdravljaš, da bi nosila okove tijela. I križ moj kliče Tebi; slave te okovi Betleheme, slave te boljenice tvoje sluškinje Nazarete, slavi te duša i tijelo Novi Jeruzaleme, slavi te tuga one koja je prikovana uz drvo križa od kada se za nju zna. Slavim te vjerom i hrabrim osmjesima u sred očajavanja, očarana sam sa krilima Duha Svetoga, koji me sprema na let u onaj duhovni svijet. Treba mi odmorište od razočaranja, od neutješenost, treba mi rame za plakanje moj mili Svećeniče, kome da ispovjedim svu svoju bol osim tebi. Jesu li anđeli i arhanđeli sagradili stan za mene, jesi i mi stan priredio da nepravdu zaustaviš? Da li na mene čeka obitelj rajska i neće se rastužiti što sam uplakana zbog tragova zemaljskih.... da li na mene čekaju ručice anđeoske u molitvama mojim viđene? Molim te Isuse šapni mi u snu to, da oči moje još većim plamenom ljubavi gore, zbog onog što čeka one koji iskreno vole. Blagoslovi sve sluge svoje, AMEN!