ISPOVJED DUŠE

Ne žalim svojih darovnih ruža srca, suosjećanja i ljubavi predane i to što sam za uzvrat trnje dobila. Znaš da sam od njega krunu trnovitu isplela, na dušu je stavila da krvari i očisti se od zemaljske naivnosti. Život me moj podsjeća na Isusa, kad požrtvovnost obećavaju i u trenu nakon obećanja izdaju spremaju! Mogu i ja sud podnjeti... mogu i ja križ zbog Isusa nositi i mogu mi reći da sam ni za što... Bog zna što sam sve prošla i uspjela puno toga sa neizustivim bolom. Bog zna da sam njegova junakinja, od ljubavi satkana. A to da sam kriva za svoje boli, možda jesam jer sam se u sred okova borila pa si boli još veće zadala... Ples moj se nastavlja... u tijelu zarobljenom nije duša zaspala... istrgnut će me iz okova ruka Božja. Kosti satrvene postati će snažne u krilima Duha Svetoga. I nemoj mi svijete sudnički za okove suditi, povuci poglede sa mene... ne gledaj me... što zgražaš se... ljubav moja nek te posjeti... da sud nije od Boga i da moja duša u ovim okovima tijela ne hoda zalud u bolu i izrugivanju 34 godine... Traži ona one Božje, koji ljubavlju vide... I malo sam ih pronašla iskrenih u ovom kamenjaru života rijetki su biseri... ali one koje sam susrela, od djetinstva su mi ponajviše suđeni... i na križnom putu sretoh one koji su mi anđeli prijateljstva bili, nježnost mi i molitvu poklonili... u bolu posjetili da nisam sama... da puno je ranjenih, željnih ljubavi koja iz Raja dolazi. Fala vam za ljubav draga braćo i sestre! Ljubim i blagoslov Božji zazivam na život vaš! Abba Oče, poškropi nas Kristovom krvlju spasenja, tamo gdje je bol neka se nastani ljubav! Amen!