Dao Bog da me što prije upije sjaj zvijezda, one su ćutljive, ali
pune utjehe i dobrima i lošima. Trebala bi duša u Nebo da se vine, da za
sve brine. Beztjelesna kada postanem, javit ću se onima koji me ljube i
onima koji me sude, sve zbog ljubavi. I shvatit će me, mrtve uvijek
shvate, po dobroti pamte. Krvari moje sve i suze moje u očima ko u Nebu
zvijezde zatrepere , OBEĆAJEM: zaboravit će moju bol, porotnici moji i
sudije, pamtit će me samo oni koji su me uistinu znali; k
ao
lik nebeske nasmijane žene, koja je bila sva u trpljenju zbog Božje
ljubavi i zagrljaja Duha Svetoga. Voljela sam i kad sam bila izrugana,
ničija, nevoljena, osuđena, neshvaćena... voljela sam jer sam uvijek
bila sluškinja Božja, mnogima se darivala, od mnogih srp zadobila, ma
neka, ostajem ja blagoslov potrebitima! Tko da nesavršenom tijelu sudi,
moj križni put ne razume neuki ljudi... ne treba meni to, ne treba
ljubavi rana sto i da iz suza me izgriza zemaljska bol, svakom sam sreću
kao milost Božju dozivala pa makar ja u tuzi plivala. Vratit ću se,
samo što nisam, tamo gdje moja duša pripada, upit će me zvijezde, moj
sjaj biti će utjeha. Poznati će moju ljubav po suzama ganuća, jer je
svaka moja pjesma pisana da bude melem ranjenima. Možda je i meni
posljednja postaja, možda se bolna bliži bezbolu, smilovanju Božjem. Dao
Bog da se vinem u visine, da o meni ova zemaljska bol ne brine, ljubav
nebeska bolje to umi. Samo Jahve može meni da sudi, jer sam njegova kćer
Sionska, jer ljubim sveto više od ičega. Usnut ću ja u zagrljaju
Isusovom, možda se ne probudi ona koja ovom svijetu ne pripada. Dao Bog
da me potraže u zvijezdama.
©Ana Emanuela Šimunić , 26.09.2016.
Nema komentara:
Objavi komentar