OČAJ I SPASENJE

Ožednjelost duše, noć, patnja, plač, rasporene stijenke srca, osamljen zvonik spasenja sa katedrale života doziva moje tijelo i kaže idi u smrt, neka zazvone zvona za kraj... Razlivena tinta iz očiju modrih od jecaja, razočaranja i tugovanja razigrava bol, oganj vatreni pucketa mojim kostima i kaže da se slože na pod, da već jednom prekinem život patnice. Osjećaji se rascviliše ko djete ostavljeno, nezbrinuto, neshvaćeno...plač mi zaustavi disanje... tko će se boriti za nas prošaputaše bolni dijelovi tijela, ne voli bol i nesavršenstvo nitko... Paralo se Nebo, iz nutrine zasja tiha igra svjetlosti, Duh istine kazah Ana ne brini, oduvijek boriš se, ratnica si Kristova ti sa morem nebeske ljubavi, sa nepresušnom dobrotom sa Neba a to za istinski život u duhu treba. U tebi pjevaju rajske rijeke u njih uranjaju oni slični tebi...to više od ičeg svjetovnog vrijedi... Tajanstven glas, prozirne ruke milosti otvoriše mi vrata srca i poteče patnja sva u ruke Gospodnje ozdraviteljske, sve mu svoje dadoh na volju, počeše kosti moliti, nadati se svanuću, milina rajskog blagoslova obasja tmine moga srca, u pokori ću sa nadama božanskim dalje... Nebu putujem... u klasju novog života da polegnem svoju dušu. Spas mi je Bog, isplati se trpljenje... isplati se tuga, a očajavat se mora, jer samo sam ljudsko krko biće željno ljubavi koja bezbol daruje. Ostvarenje želje na mene čeka, Gospod svojim anđelima sve o meni kazuje, predosjećam iznenađenja sveta...opijum Raja... Kud mi je najavit će mi sluge Božje, arhanđeli sveti puni ljupkosti i brižnosti...onda kad Gospod to bude želio nikako ja. <3