BOL ME NEHOTICE BACILA U NARUČJE LJUBAVI

Bacile su me divlje ptice grabljivice,
u olujno mrklo more ljubavi moja.
Ti bijah tamo poput svjetionika koji treperi i nadu mi vraća.

Krilata se duša izgubi u valima tim,
ali ti me beskonačnom nježnošću
izdignuh iz dubine u koju tonuh ko u vječni san.

I ja postah samo tvoj otok!

Te mi kazah treperenjem duše;
„Čekao sam da se smiri žeđ i glad, tuga i bol.
Ti si ta koja voće sočno darovah mojoj čežnji.
U tvom zagrljaju niču plodna stabla,
ptice grabljivice zaboravile su na sjeme svete želje.
Kljucale su zalud od bolne ti rane...
ljubav srca tvog uvijek je znala da postojim,
I da ću doći da spasim tebe i sa pronalaskom ljubavi sebe.“

„Sad zaspi u naručju mome,
sad kada nema plave zore da nas iz topline Raja budi.
Sretna budi, jer si ondje gdje te je čekao netko SAMO TVOJ.“

I sve mi se čini da netko se je prepisao na dlanove moje
I postao mi linija života.
Tko bi to mogao biti,
Tko bi se mogao na molitvene dlanove skriti,
Nježno me zagrliti, bolnu uspavati!? 

I SAN I JAVA I ŽIVOT I SMRT, SU MI MAĆEHA

Znatiželja me probudila i otkrila da krvarim u snovima...
Odlazim u neke dubine, tonem, gubim se u drhtajima tijela,
ne ispunjava se ni tamo želja!

Sve je moje ovdje, i sreća i ljubav i glas koji mi sreću stvara,
ovdje u stvarnosti moj anđeo spava...
Samo da je bilo sreće,
mogla sam i ja vječno ploviti u tim beskrajnim očima.

Mogla bi biti i vila i žena da sam rođena kao svaka druga sretna žena.
Mogla bi grliti, mogla bi imati onog koji moje ime krasi dugama.
Mogla bi ljubiti usne pamučne, ići među oblake.
Mogla bi osjećati nježne dlanove, pripisati svojoj sudbini te tople linije.
Mogla bi se radovati osmjehu koji je zbog mene.
Mogla bi biti bez i jedne bolne uspomene,
samo da vrijeme nije oboljelo moje sve,
i da me je stavilo u drugo tijelo i bijele haljine.  

A ja ko neka ropkinja tuzi i bolu svom u crnini plačem.
Jedino mi krv boji haljinu.
Pitam se zašto tako sudbina piše onoj koja za ljubav Božju diše!?
Mačevi nebrojeni u srcu zahrđali.
Da ih bar moj anđeo izvadi, da u njegovom mekom krilu iskrvarim.
Ali, i smrt mi nije zaštitnica, niti sestrica.
I smrt mi je kao život; maćeha.

© Ana Emanuela Šimunić, 29.04.2014.

DUBOKA ČEŽNJA

Zovem more i plave zore,
zovem san, a on ne dođe!

Cijela noć koda gasne u meni.
Zora se probudila uistinu, ali mora nema.
I san je došao, i netko je usput u čežnju moju došao.
Ali stvarnost ova sve pod plašt svoj sakri, zataji mi sreću svu.

Da mi je bar ruku svoju pružio,
da se je bar sa dodirom mojoj čežnji odužio.
Nije se ni sjetio da postojim, da suze u ognjištu bola brojim.

Koga je briga za onu što noćima luta labirintima neshvatljive ljubavi.
Koga je briga što o haljini ona sanja,
i što ustvari za nju to ruho predstavlja.
Koga je briga što ona galeba traži, i što joj je dosta laži.

Oh Svijete moj od bola sam ti umorna.
Boli me uspomena,
Boli me sadašnjost i budućnost mi u oči pijesak baca.

Moram tamo gdje mi prijete,
Moram bolna u još veću bol poći.
Moram trpiti zgražanja, osuđivanja...
Moraju me bosti u već bolne mi kosti.
Moraju me povrijediti mačevi i noževi.

Oh da mogu znam,
i srce bi mi isčupali i dušu od stijene bacili.
Možda bi mi i dobro došlo to,
taj momenat okrutne boli, da se pretvori na Nebu u vječnu bezbol.

Čežnja mi se sa srećom miješa, sa čežnjom za krajom i vječnim Rajom.
Jer moja čežnja može slutiti samo to,
kad čitavi život Nebo je zvijezde moje ugaslo.

UTJEŠI ME ANĐELE

Ako se izgubim u kiši osjećaja prije no što ka tebi vječno krenem,
ti me zaustavi na putu tom.
Reci mi anđele da ljubav naša ne zahtjeva vrijeme plakanja!
Reci mi da si ti moj vjetar i Sunce moje.
Dahom toplim osuši moju tugu, moje suze i drhtaje zagrli.
Reci da ćemo se na kiši  zbog pobjede ljubavi smijati!

IMAM LI UOPĆE PRAVO NA SREĆU!?

Pod krinkom srce plače, doziva Nebo.
Želim promjene svete da blagoslov svoj mi prinesu.
Imam li pravo na svježe zore,
imam li pravo udisati sanjivo more!?
Imam li pravo bezbolno disati,
Imam li pravo suze ne brisati,
svaki dan da ne bude oplakan!?
Imam li pravo kada pustim svijeću na vjetar...
nadati se da će doći anđeo da ju zaštiti svojim krilima!?
Imam li uopće pravo sanjati, maštati, željeti ljubav!?
Čini mi se da nemam, i da moram prekinuti
lanac osjećaja.
Moram se sakriti ispod krinke,
i reći da tu tuge nema.
A samo Bog znati će tajne moje duše.

Najljepše što se ženi može dogodit u životu, je saznanje da je nekome do nje iskreno stalo, i da ne postoje drugi kontinenti već je ona voljenoj osobi čitav Svijet.

ISUSE USPAVANKO MOJA

Isuse, sjedni tu kraj mene molim te, ispričaj mi noćas sve o onome što iza suda dolazi, neka mi ova bol prolazi od Tvoje svete uspavanke. Pričaj mi o Novom Jeruzalemu, pričaj mi o pobjedi Stvoriteljevoj. Molim te dugo mi pričaj o sreći da iz bolnih mi kostiju ispari sva tuga i bol, želim osjetiti kako upravo sada u Tvome gradu živim. Isuse moj, uzmi me pod vodstvo svoje, brani me od svakog gnijeva i zlobe. Pokaži mi svoj obnovljeni Jeruzalem. Odvedi me u rajsku ljepotu, pokaži mi ono što i ne slutim, iznenadi me moj dobri Gospodine. Od sveg srca molim te. Treba mi uspavanka Tvoja sveta, treba mi snažno Kriste bijeg od ovog Svijeta. Smiluj se utješitelju mili, smiluj se meni i svakoj duši koja za Tebe živi. Lipoto moja blažena, palicom svetom zapovjedaj, Svijet svoj uspavaj u ljubav čistu. Hvala ti Isuse Kriste što u srcu mom plamti vjera u Tebe, jednom ćeš mi se nasmijati, snažno zagrliti i reći; sve tvoje Nebo pamti. Prostrit ćeš pred moje oči ruho protkano ružama, znam Bože moj nikada me više neće vidjeti u suzama.