četvrtak, 21. svibnja 2015.

ZLATOKRILOM ANĐELU

Reci mnogim srcima, anđele zlatokrili da možda neću dugo, ali moja će ljubav vječno plamtaj nade davati, onima koji su ostali zatočenici zemnoga! Moj će se duh pobrinuti za nezbrinute, za one kojih se niko sjetio nije, za uplakane, za nezbrinute, za klonule, za ljude pune očaja, uvik ću biti u srcu kao svjetionik rajske sestrice! Navještanje dobra je moja misija, brižni otisak nebeskih krila umjesto mene stavi im na rane, jer meni izrasti neće, ja ću u tijelom u prah zemni ljubavi tajna moja! I reci im da ne plaču, duh moj držiš, u krilima tvojim udišem život! Bog mi sprema iznenađenja sveta, odmorit će me od boli u bezbolnoj ljubavi!

©Ana Emanuela Šimunić, 21.05.2015.

srijeda, 5. studenoga 2014.

Za mene je vrijedna ona osoba koja u patnji vidi svjetlo, i nikada ne odustaje od svojih snova. Zato sam i sama sanjar, zamišljam lipost. I pronađem je, budem čak sretnija i nasmijanija od onih što imaju baš sve. Sve je to do duše koja je u ljubavi. Neko i za mene ugođaj stvara, neko je u snove moje spušten iz Raja. ©Ana Emanuela Nebeska

petak, 1. kolovoza 2014.


Cvijeće je upilo suze, sa prozora mog čekanja.
U toj bolnoj rosi bila je moja nutarnja lipota, moja najlipša čežnja...
Samo je ona znala moje tajne snove, i netko samo moj, nečujan, tih...
anđeoskim krilima ukrašen, obasjan ljubavlju moga srca
i mojom vjerom da je tu tik do mene oduvijek,
moja zaštita u bolu i slatkost u ispijanju kaleža gorčine.

U postelji suznoj pretvarali su se biseri i zrcalili se na mojim mirisnim trepavicama.
Osjetila bih kako mi sa kapaka padaju latice natopljene nadom.
Pjesma tajna kucala je u mojim umornim grudima,
činila me živom u sred okova.

Možda je moj Svijet liposti lažov u noći,
možda mi nikada sveti trenutak u javu neće doći,
ali san i ljubav mi ne mogu ukrasti neizustive nepravde i boli.

Svileni jastuk srce mi zazebe,
kao da nema ni mene ni tebe
na svijetu ovome...
Kao da sve moje i tvoje negdje daleko je...
Znam da istina to je, anđeosko moje.

Moje tame svjetlo ostani,
u skrovištu nebeskom moj postani,
dovoljno je i maštati moja ljubavi.
Jer sve prolazi, sve osim iskrene ljubavi,
koja na nebu zrcali se i nikada ne prestaje.

Nečujnim glasom ime mi izusti,
ali nikada golube moj ti suzu ne pusti.
To mogu samo ja u dvorcu nadanja .

Udaram od baršunaste zidove,
od prozore kišne i maglovite.
Samotnica vila snena...
Raj bi na Zemlji htjela.