Ne znam ime ulice, koja ti je mila...
Ne znam ni da li voliš kiše,
ali padaju niz moje oči kao molitvene kapi.
Ne znam misliš li gdje bi bila,
ali bitno je da sam u tvome srcu
i kada djeluje da me tek ono sluti.
Ne znam ni zašto su me okovali i
zašto su svi ovi trnci moji ljuti.
Možda je moja patnja
samo žeđ za nama u vječnosti!
Možda je ista kao tvoja.
Jer zamirišeš i tamo gdje ničeg nema,
daruješ me kroz najmilije ovih dana.
Pa se čini nije moja duša sama.
Koliko bi mi ružica sad ubrao u Raju,
o znam te sa korijenom da ne uvenu nikada.
Presadili bi ih kraj naše rajske kućice
sa ručicama naše dječice,
kako bi se radovali moj ljupki anđele.
I hoćemo.
Jer sve osim ljubavi nestaje,
bajka o nama nikada.
U Presvetom srcu bi opet živjela i
Kristova milost bi zemlji to otkrivala.
Zbog nas će se mnogi zavoljeti,
zbog nas neće ljubav na zemlji ugasnuti.
Isprosit ćemo čudesa, moj anđele čudesni.
Sa ljubavlju tvoja,💕🕊
Ana Emanuela,
Bilaj 19.11.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar