Širila sam krila ljubavi na zemlji, širila sam pokušala u srcima letjeti... A vidim najbolje je u Nebo sveto čisto sletjeti, da ti krila ne zaglave u grane razočarenja. Bježala sam dušom iz tijela napaćenog kroz svjetlosne tunele od nota, mislila ptica sam, mogu pobjeći iz zemnosti... a samo sam čovjek ženskog roda i ljubav to mašta u meni. Pusti me da letim svijete, pusti da me Duh Sveti na krilima u bezbol ozdraviteljsku prenese, pa da se čuda Oca nebeskog kroz milost Kristovu dese. Pusti da se odmorim u blaženoj svjetlosti koja oporavlja bubrege i kosti, čitavu muku tijela. Pusti da me napusti tuga okova i prekrije haljina bijela. Pustite me i vi koji me volite, koji se za moj križ molite, možda uspije iz moga tijela uspavanog izrasti ljekovito bilje od kojeg se rana do rane smije jer je povijena i zacijeljenja kroz muku sjedinjenu sa svim svetima na Nebu i Zemlji. Da valjalo bi postati sjeme žrtveno, umrijeti sebi i svojim željama, da bi se isprosile milosti Svevišnjega za voljene. Kristoliko cvijeće i rosa nebeska treba mnogima. A ja ja opet zorom ranom sanjam... Opet budna ozebla od čežnje za toplinom Neba. Probuđena na zemlji bdijem... Kao mali grozd iscjeđena... krvarim u polutami dok srce mi sja kao beskraj. I budi se znak pitanja tko sam ja, što sam uspjela u ljudima promijeniti... jesam li zbog nekih neuspjeha počela venuti ili tek cvijetam... izrastam u muki u ono zadivljujuće od Boga, jer znam da sve sveto uz mene hoda. Nemoguće je ne živjeti, kada te Bog stvori iz same radosti. Nemoguće je ne ostaviti trag u srcima koja žele sveto voljeti, kada si satkan od pjesme hvalospjevne koju je isrosila muka tijela i ljubav duše. I sada neka svi sveti pjevuše... kud mi je. Jesam li još uvijek za svijet određena ili ću se vratiti rajskom letu. Kako god bilo, ostati ću molitvena utjeha svima.
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 8.02.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar