U trnje su se moja krila pri rođenju zaplela,
cvrkut duše Nebo je čulo!
Poželjela je duša trpjeti,
ako je to dobro za spas mnogih!
Ali noćas žega moja bol,
rane tijela kao da su mi upile svu sol,
kao da sam po svud,
a nigdje mene na ovoj zemlji nema.
Kao duh i sjena...
Kao da čujem plakanje,
one malene mene,
one malene curice koja nije kriva za križ.
Pita me a zašto malene boli,
zašto moraju trpiti bol,
kada su ljubav sama
proizašla iz Kristovih rana?
Pita me zašto opet trpiti,
ako je Spasitelj umro za nas.
Zašto se ne oglasi truba svetih glas,
i razdjeli Duh Sveti dobre i loše?
Pita se moje djetinje,
zašto kristolike duše nisu
u bezbolnom tijelu,
a moje odraslo zna,
da samo tako vjera nam se
u Spasonosnu ljubav u dušu utkala.
Pita se djetinstvo moje,
zašto je muka potrebna,
a znam da samo Krv
iz ljubavi potekla spašava!
Znam zbog nevinog Jaganjca Božjega.
Ova je bol malena, da trpimo zahvalno
Milosnom Gospodinu za naknadu,
svemu onom tužnom što je zbog
naših grijeha proživio.
On nije nikoga za svoju muku krivio,
nemojmo ni mi;
koje smo Duša i Tijelo!
Radosnica budi, za spas se trudi,
ako propadamo tijelom,
opet ćemo u uskrslu ljubav!
Ona tvoja sanjiva haljinica od ruža,
čeka na tebe, trnjem je ovog tijela
u kome boraviš šiju sveti anđeli!
Vidjet ćeš djetinstvo moje,
zacijeliti će rane tvoje, a i moje.
Vratiti ćemo se čitavim bićem i
postojanošču vjere i ljubavi u prisutnost
Boga Živoga, izdržimo snagom Životvorca!
Amen.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 26.05.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar