Opasamo se nadom u ljubav koja oporavlja... zazivajmo milost svetačkog bezbola... i neka nam utjeha bude da su svi sveci patili i da nisu bili savršeni... savršen je samo Bog koji ih je pozvao na radosno služenje u sred patnje... Svaka patnja vrijedi, ona je biser vječnog sjaja... dok zemaljsko blago truli i izgriza ga hrđa... vjerni Bogu znaju da je blago duše istinski sjaj, shvati da je Bog nagrada, da je On ljubav koju uistinu trebaš, On te obogaćuje duhovnim plodovima. Do osjećaja je tko si ti... nisi ti ono što ti je nametnulo zemaljsko. Da dođeš sad pred lice Kristovo i pita te što uistinu za vječnost želiš... odgovor bi bio ljubav. A On je ta ljubav. I tko sebe daje za svetu ljubav taj se ne boji odbačenosti ljudske... Zagrli sve sveto, razmatraj Sveto Pismo, potiči dušu na ustrajnost kroz korizmu... odrekni se sebe...ali se daruj drugima... onima koje susrećeš svaki dan... koje ti Bog šalje na put. Cvijetaj jer ti jesi cvijetak Kristov, čije su latice natopljene njegovom Predragocijenom krvlju, imaš toliku moć u ime Isusovo, obojiti svijet u ljubav! Biti miomirisna oaza u pustinji.
Sione Goro Gospodnja,
izli slapove milosti
u pustinje naše,
da oaza budemo,
onima koji balzam
ljekoviti trebaju!
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 25.02.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar