Ljubavlju se učini da na ružama nema trnja,
sklone se da ne povrijede
ruke koje žele da te zagrle!
Ljubavlju se od suza biseri stvaraju,
oči koje vole ne varaju,
već se nesebično daruju!
A sanjala sam ruže darovne,
sanjala sam tvoj lik,
ostala mi vjera da si moje duše krik!
Probudilo me lišće uvelo,
probudilo me srce kišom ukrašeno.
Neizbrojive kapljice emocija, sve su što ja imam.
Što me nisi uspavao do jutra,
da ja ne noćim u bolovima ovim,
što me nisi bar ukrao u snu,
da ja pobjegnem od noći
u anđeoske brižne oči!?
Što mi nisi ružama trnje sa tijela sakrio,
moju bol prikrio od poruge svijeta.
Što mi nisi ruho cvijetno sašio,
u stakleni lijes me smjestio,
da me ožive svete moći nebeske?
Zašto se skrivaš u venama moga srca,
zašto tvoja ljubav u meni kuca,
ako nemam pravo biti oči u oči voljena,
onako kao jedna jedina!?
Nema komentara:
Objavi komentar