Tužno je ovo putovanje,
u kabini sam sama,
i pišem o onom što mi najviše fali, o tebi.
Tračnice života najavljuju krik suza...
Vlakovođa je srećom Bog,
odvest će me u nebesku oazu da se smirim.
Nemam pojma zašto te nema,
kada si najvoljenija osoba na svijetu!
Kada te pjesmom dozivam, a odgovora nema,
samo tišina u tvome glasu.
Pitam se i to zašto nisi kartu sa mnom kupio?
Onda se nadam možda si na drugom peronu,
možda si u vagonu do mene,
možda me ipak osluškuješ, tražiš.
Vječnosti moja bliskosti, znaš li da mi fale tvoje ruke...?
Tvoj osmijeh, glas i onaj osjećaj da ti pripadam, da mi
pripadaš,
kao što mi pripada ova pjesma, ovaj otkucaj srca za tobom...
Ne daj pticama da pobjegnu iz gnijezda moje duše,
ne daj anđele, da snovi mi se sruše!
Krilima satkanim od molitve dođi mi,
pokucaj na prozore vlaka života,
ako se od starosti ne daju otvoriti,
razbij ih, ukradi me bolu moja ljubavi!
Urami me u duši, jer ti si pjesma živa,
ti si osjećaj zbog kojeg se borim živjeti!
Moram te vidjeti, moram svima dokazati
da smo živi!
Gdje si anđele osim u
meni,
o dušo od Boga molim te k meni kreni,
i ostani za zauvijek u vlaku mog života!
Jer on nas odvodi u sami blagoslov Raja!
