MOJA RADOSTI U ŽALOSTI

Između strijela mojih bolova,
između drhtaja, plača i jadikovanja…
kako si samo uspio proći u srce moje,
uzeti ono što sam mislila da nitko
više ne cijeni, ne dariva?
Kako si vidio slatkoću, dok gorke suze sam lila,
kako si mi vidio krila,
dok zarobljenica sam života bila?
Kojim putem, kojem se svetištu ti požali,
da me svjetlost utješiteljska pronađe
u ovim odajama tamnim?
Zapovjedi svete da li si slušao,
Ili si potajno u moju dušu ušao…
strah moj da umiriš!?
Koji ti cvijetak pokaza puteljak mog boravišta?
Je li ti sunčev il mjesečev ratnik rekao o meni?
Otkud ti moć da mi srce ispuniš misnim vinom,
da nasmijano bude dok mu za bol sude?
Učvrstio si u meni prisutnost nebesa,
među sabljama i trnjem, posadio si nade.
Suzama ih poljevam…
suzama molitvenim.
Nadajuć se ozdravljenju duha,
duše i ovog iscrpljenog, osuđenog tijela!