Svojatam ljubav

Svojatam te, jer je nešto moje u tebi duboko, čuvar si ljubavne tajanstvenosti! Prišiven si svjetlosnim nitima za moj duh duhom svojim, nemoguće je ne misliti na tebe isto kao što je nemoguće disati bez kisika!

LJUBAV JE IME TVOJE

Volim te zvati imenom, 

a tvoje ime zvuči nešto kao; 

moje nebo osunčano,

 moje cvijeće mirisno, 

moje ptice u letu, 

moje sve na Svijetu! 

 

PAMTIM SAMO TEBE TAJNO MOJA

Pamtim svoju dušu, svoje emocije sa tobom...
sa tobom koga sam zamišljala na jastuku pored sebe,
kojeg je zauzeo i zamirišao plišani medvjedić,
čisto onako da manje boli,
da pomislim duša tvoja pokraj mene bdije, spava,
eh anđele moga zemaljskog Raja!
Bio si i ostao moja tajna,
moje osjećanje za ljubav.
Svuda te ima, jer si otkucaj moga srca,
netko srodan krilima anđela čuvara!
Ujutro ćeš biti tu, sa cvijećem u rukama...
Valentinski poljubac izmjeniti će
duša moja i tvoja.
Nitko prisniji od mene i tebe,
prvi do srca, prva do srca
zauvijek!   

LJUBAVI

Pitat će te ljubavi kako umrijeti poslije umiranja...

Reći ćeš im rekla mi je da smo vječni,

zar ju niste slušali?

Vječni sa onim što smo bili.

Ljubavi, pitat će te neki stranci

kako to da si me poslušao,

da si ostao unatoč patnjama plemenita osoba,

reći ćeš im da je to moja ljubav prema Bogu učinila

i da si me volio identično.

Ljubavi, pitat će te kartu za izgubljeni Raj,

ljubavi suzu ćeš im pokloniti,

onu oproštajnu žalosnicu

jer nisu znali sveto voljeti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U treptaju oka sve se stvori ili gubi.

 

PISMO SRODNOJ DUŠI

Uzmi snove za sebe ljubavi moja, od noći me čuvaj svjetlosnim zjenicama svojim, koje se zrcale od molitve. Noću me imaj ljubavi moja, noću me čuvaj u sjaju zvijezda tvoga srca, u blagosti koju osjećaš kada mi čuješ ime.  Zaštiti me od vukova i divljine, od šuma strašnih. Stražar mi budi u noćima mojim. Bedeme neuništive postavi oko duše moje, bubnjeve suda da ne čuje patnja moja. Tajno sna, prolazu sjajni, zlaćani upi me za sebe, blagoslovi moju bol, znam anđeo čuvar poslan od Boga iz Raja može to. Veži me za svoj pokret, neka lebdi moja duša u liposti suđenoj zauvijek. Ne daj da me razvežu tuge, ljubavlju me opasaj, spasi postojanost moju. Kada osjetim bilo tvoga srca, hoću da osjetim samu ljubav koja izranja iz dubine tebe za mene. Hoću ljubavi da postojimo, da se volimo vječnom ljubavlju. Hoću radost da si budemo, da živimo onaj Božanski sanjivi Raj. Hoću da kažemo Svevišnjem da smo mi shvatili vrijednost života i što to On želi od nas. Ljubav sve ispunjava, ona je bitna, ništa drugo anđele moj. A ljubav je požrtvovnost, davanje sebe...želeć samo identično uzvraćanje da bi sreća bila potpuna. Kako je divno sve stvorio Bog, samo da mi ovog okovanja nije, mislim da bi istog trena mogla poletjeti od radosti, Bogu za ljubav. Tražila bih te uz pomoć toplog vjetra, zova tvog. O ljubavi moja bliska, a tako daleka, divno je ovo postojanje tvoje u meni. Da samo znaš koliko ti se dajem, koliko je molitvi i pjesama upućeno baš tebi, tebi koji shvaćaš koji sve moje mane sa ljubavlju prihvaćaš. Da samo znaš koliko si puta bio moj osmijeh, moja snaga, jer si mi sva misao sveta. O da samo znaš koliko molitvenih svijeća upalih i na Nebu i na Zemlji, dušom i tijelom, noću i danju prinosila sam ih Gospodu svetim kontaktima srca, vjerom i potpunim uzdanjem u njegovu volju svetu. Sanjala sam ljubljeno moje tebe, tebe kako grlim, kako te čuvam sa krilima novim, kako na novo postojim. Mileno moje, slađano moje, radosti moja u žalosti ovoj kada bi me samo vidio kako letim, suze radosnice bi tekle u neke svete rijeke. Osjetiš li kolika ljubav moja predana i iskrena, neizreciva.  Vjerujem da živiš ovu moju misao, da ti je ista životna smisao kao moja, ljubav i blagoslov srca srodnoga, od Boga darovana. Prolaze godine, dušom sve više imam te, od plača čuvaš me, osmijehom krasiš lice moje. Eh da je sreće tijelesne kao ove duhovne gdje bi nam bio kraj... kud sve nebi pošli i uvijek Bogu došli da izreknemo zahvalu na sjaj ljubavi bliske u srcu. Sanjam naše dvije curice kako nam prinose golubice, krilima milosti Bog nas dariva, sanjam jezera zelenkasta, ruke u rukama, zagrljaje tople uz snena buđenja, sanjam dječje osmjehe, rajske vrtove, sanjam rijeku u kojoj krstimo naše male anđele, kako anđeo Gabrijel kaže molitva obistinila se. Sanjam kako se Svevišnji smije, jer naša ljubav iskrena njegovo srce grije, ljubavi moja kako tužni znaju sanjati sreću najlipše.  A kamenje me zemaljsko otežava, nemam snage u kostima, umorna sam od bitke i suda, anđelu čuvaru rekla sam da krunicu za nas moli, da Bog čudo nam pokloni, ja sam po malo umorna od šapata, molitvena zrnca su mi pjesma i priča ova svjetlosna. Molitvena zrnca krunice svete postale su mi i suze, dugogodišnje suze koje drhte ne dočekavši još odgovore milosne... Što se zbiva mili anđele, kome sam skrivila, što je to neka zla sila meni učinila?  Je li ovo pokora, je li ovo tuđi grijeh moja sudbina, davno je bila 1983. Nikad me nije pratila zemaljska sreća istinska, samo kao malena nisam toliko boli pokazala, osmijeh mi je bio obrana nebeska, šutnja sve najmilije, dok nisam propjevala od tuge i ljubavi svoje, pa što da skrivam osjećanje svoje. Nekom će značiti, nekom će sreću i nadu donjeti. Nadam se, bar se nadam da hoće... ništa zalud nije, valja tako misliti, vjerovati... ti da si stvaran kao što si u meni, prije dodira, prije glasa iz sna.