Tuesday, 11 February 2020

USNULA U VLAKU ŽIVOTA, ČEKAJUĆ DA ME PROBUDI LJUBAV

Putujem k tebi, da me manje boli biti pokraj mojih drhtavih suza, putujem sa vlakom i vlakovođa mi ne zna adresu, ne zna ni stanicu na kojoj ja silazim. I kondukter svaki dan ulazi u moj vagon, samo me pogleda i kao da moju bol zna, kao da suosjeća i ne provjerava mi kartu... zna da je nemam. Zna da sam sjela u život pun trpljenja i molitve, zna da sam duša koja čeka oči ljubavi da me uzmu i vrate ka Nebu. Da osjetim uslišanje vjere, da se oslobodim gorke boli, suda, nepravde... I svaki put kad proviri k meni ja zaspem i on ne želi da budi me. Zna da me treba probuditi sama ljubav! Oči u kojima je čitav moj svemir rajske utjehe. Netko tko se zaljubljuje u dušu, dok tijelo na zemlji robuju nepravde. I zaiskri svjetlost u očima, od tih mojih usijanih suza... u njima se nadzire anđeoski lik, prepoznaje mi krik. Putujem k tebi, nutrinom... tražim te u duši svojoj jer samo u njoj te uspijem naći... satkanog od mojih emotivnih bisernica. I dobro je da me ne bude oni koji me ne poznaju. Neka me puste da usnim onog koga molitvama ljubim i dušom dočekam. Jednom će me krila tvoja na peron rajski izvesti... jednom ću ustati... jer zbog vjere u ljubav od Boga neću odustati. Znam da će me probuditi anđeo ljubavi vječne, vjerujem u Kristolike suosjećajne oči, koje me znaju i prije rođenja... koje su moj sjaj životne radosti, blagoslovljam dušu anđela kao milosni dar od Boga. Tebe koji mojom nutrinom bosonog hoda, da mi ne povrijedi zašivene rane.

Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 11.02.2020.


No comments:

Post a Comment

VELIKI PONEDJELJAK, RAZMATRANJE

1. Solunjanima 5,24 💦 🕊 Vjeran je Onaj tko vas poziva: On će to i učiniti. Iz tamnice bola i patnje izbavlja svjetlom svojim, Isus miljen...