OAZA U PUSTINJI

Tuga i bol beznađa ispunili su me pijeskom užeglim. Žedna bijah svega onog u što vjerujem, trebala sam oazu mira i ljubavi, trebala sam bezbol pitki, trebala nekog tko razumije bez da objašnjavam. I vidje moj krik pustinjski, Gospodin koji je u zraku kojeg dišem, u suzi koju brišem, u osmjehu svetog vjerovanja. Vidjeh on mene i anđela čuvara kako bdije nad mojim razočaranjem i hoće da ustanem, da ne odustanem. Vidje on borbu onog kojeg je poslao da me čuva da se ne spotaknem o kamen, vidje on i mene ojađenu od strahovanja i životnog ranjavanja. Optuženu za mnogo toga, vidje on kako sam molila majku nebesku da ne upadnem u zamke zloga i da sam ljubavlju prema svetom još uvijek budna, da mu svaki otkucaj moga srca zaziva ime, koje je moje ozdravljenje. I uze ruke moje, okrijepi me nadahnućem i rekne im šapatom tajnim da se za sviju mole, da zaboravim pustinju ljubeć. Poslušah volju Svevišnjeg, izvor je i mirisno tlo mojim nogama, oaza je duše moje i slap milosti. Živim zaboravljajuć sebe, tješeć pjesmom one koje mi Krist stavlja na put. I to je lijek najveći, u sred bolesti biti melemna ljubav molitvena onima koji je žele primiti. Jednom ću postati i u vanjštini ono što mi u duši sja kao tajna!
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 14.05.2019.