Wednesday, 20 February 2019

IZ SNJEŽNE OLUJE I KIŠE, SPASIO ME KRIST MOJE VJEČNO PROLJEĆE

Pustila sam snjegove kroz svoje tople prozore, pustila sam pahulje da rashlade moje čežnje, pustila sam zimu da shvatim da nema tko k meni ući osim tišine. Htjela sam prestati sanjati, htjela sam si reći probudi se, ljubav tvoja ne postoji! I šibali su vjetrovi, propuh je nastao u duši i ja sam postala tugujuća santa ledena. Propadala sam kao titanik na dno suza svojih, koje sam godinama skupljala i po njima plovila u lađama nade. U tom potonuću, shvatila sam da mi beznađe zaprijetilo, da umirem, da gasnem, da više ne mogu izdržati bol. I udarila sam glavom od greben samosažaljenja, u tom trenutku vratila se toplina, misleć to je onaj osjećaj kada te peče ozeblina. Ali dah me Božji budio, iz ralja tuge, donosio mi je sunce prozorima, oči su mi zablistale, duša se radovala spoznajom o ljubavi nad ljubavima. Kišne oči rastopile su pahulje, u povoje sam haljina Kristovih bila umotana. One su mi postale vječno proljeće, miomiris Raja donjele, one su me utješile, vjerom spasile. Zbog milosti Božje nisam uvela ruža, i zimi cvate ljubav moja, koja mi je dar od Boga. Živim za Boga i bližnje, ne za sebe. Boli svijeta sam upila, da bi nebesko živjela.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 20.02.2019.


No comments:

Post a Comment

VELIKI PONEDJELJAK, RAZMATRANJE

1. Solunjanima 5,24 💦 🕊 Vjeran je Onaj tko vas poziva: On će to i učiniti. Iz tamnice bola i patnje izbavlja svjetlom svojim, Isus miljen...