NEIZBRISIVA SAM LJUBAV UNATOČ NELJUBAVI

Da izgubim ljubav svoju jer me tvoja ostavlja, zaboravlja...jer me ljubav zemaljske naravi ne doživljava... Da izgubim suze neonske, molitvene...tu infuziju nade u bolje dane...neću čovječe, jer sam voljena krilima rajskog anđela, osmjesima nebeskog svitanja! Više ne odgovaram na bolna pitanja...jer me je u povoj nebeski ruka Božja stavila i ne tražim ništa, čak se ne mora moja bol da stiša...mogu u tugovanju tijela umrijeti, al ću u tom padu ljubavi nebeskoj pripasti, u drugačiji Svijet ljubavi istinske ja ću otići...onaj koji neizustivo voli moje trpljenje i odvodi me u Jeruzalemsko spasenje! Obnovljena ću biti, nećeš me rastužiti ni ti ni mane ni rane moje, ni osude nebrojene...pripast ću onom što volim i za što se molim, uistinu ne tražim ja ništa od ovog zemaljskog, kap Neba bit će mi dosta za sreću pod krovom od osunčanih pamučnih oblaka na kojima ću se odmarati od tuge u vječnoj sreći. Stigne te sve ono što si uistinu, a ja sam mirisna, blagoslovljena ljubav u sred očaja! I postajem ona vila ljubavi koju haljina sa rajskim ružama krasi. Ostajem ipak neizbrisiva zračica Jahvinog stvaralaštva, bol me nije ubila, niti će ikada sahraniti moju ljubav, moja nadanja, moje molitve za sve uplakane!