Što su oči sakrile ispod krinke romantiče, a zarobljene žene!?
Što su zore smislile i noći umislile...!?
Gdje je pobjednička rosa koja se spušta niz moje lice,
gdje su te svete ptice bola mog utješiteljice!?
Gdje su ruže koje ne venu, koje Boga za sunce imaju!?
Slutiš li što mi zjenice kriju Svijete moj,
Slutiš li da je u dubini očiju mojih tajna!?
Od ljepote nutarnje plačem, jer je ne mogu živjet na javi.
Pamučna vrata, a ja sva snena, izgubljena rekli bi mnogi.
A nisam vjerujte luda,
ja samo bol svoju topim u mislima svetim.
Smaragdno klasje miluje mi srce,
jer bi da sja uz krila anđela.
Ko prah kamenčića svetih duša se lomi, pa se vraća,
Zemaljske dane ko pokoru shvaća.
Izgubljen je konjanik, ratnik moj...
Ali ja ga zovem ne prestajem, unatoč zamkama...
Harfe anđela čuju se u daljini šume maglovite, ondje je...
Moram zatajiti glas, srcem da nađe me.
Možda se mimoiđemo za dodir prstena sudbine,
jednom ću ga uzeti u ruke svoje,
kad osjeti me u potpunosti izgubljeno moje.
Krinka mi krije oči od bolne noći,
U zori će mi doći kada magla
snenu me prekrije i san uspava od čekanja...
Nema komentara:
Objavi komentar